Što nakon potresa?

0
649

Neposredno nakon prvoga šoka izazvanog razornim potresom u Zagrebu i okolici 22. ožujka, krenulo se odmah na različite načine raspravljati o obnovi.

Ono što izaziva zabrinutost, to su prijedlozi o restrikciji zaštite, o ad hoc selekciji oštećenih objekata, pri čemu se spominje i trajno uklanjanje, dakle rušenje nekih od njih. Zagovara se, nadalje, revizija ozakonjenih dokumenata o zaštiti Gornjega grada, Kaptola i Donjega grada, a sve to u vrijeme dok se štete tek evidentiraju.

Upravo zbog svega toga takve rasprave izazivaju zabrinutost, pa i strah u dijelu javnosti, osobito stručnjaka. Ne smiju se rasprave o obnovi započinjati prijedlozima o rušenju, prije nego se učini precizna analiza gubitaka i razmotre sve mogućnosti rehabilitacije. Za dobar primjer mogu poslužiti dvije temeljite obnove Dubrovnika – nakon potresa 1979. i nakon Domovinskoga rata, baš kao i obnova drugih stradalih gradova i pojedinačnih objekata nakon Domovinskoga rata.

Dakle, iskustva imamo, stručnjake imamo i vrlo dobro znanje o obnovi, zaštiti i konzerviranju, a sve to nužno je prepustiti stručnjacima. Brine me agresivno nametanje prijedloga pojedinaca koji nemaju nikakvoga znanja o vrlo osjetljivom i kompleksnom području obnove, bez obzira što namjere mogu biti i plemenite. U isto vrijeme dok vodimo brigu o obnovi i zaštiti kulturnih dobara nakon potresa, živimo u krajnje opasnome vremenu, a opasnost dolazi iz drugih izvora.

Dakako, mislim na pandemiju izazvanu korona virusom. Utješno je da postoji gotovo konsenzus kako taj problem, taj strah treba prepustiti vrhunskim stručnjacima potpomognutim svim medicinskim osobljem da ga rješavaju. Dakle, strategiju zaštite od pandemije rade priznati stručnjaci, a ne liječnici, ma koliko pojedini bili vrhunski znalci na svojem području, kao što je pulmologija, kardiologija, kirurgija i sl.

Zna se tko je general u ratu, tko oficir, a tko vojnik, iako svi oni služe istome cilju. 
Kada je Zagreb nakon potresa u pitanju, osnovna ideja koja nas treba voditi jest da Donji grad, koji je najviše stradao, treba sačuvati kao cjelinu. Pri tome je nužno napraviti precizan plan rehabilitacije i zaštite, a voditi se načelom maksimalne zaštite i obnove postojećih objekata.

Također, umjesto ideja iznesenih u recentnom prijedlogu GUP-a da se ide u izgradnju unutrašnjosti donjogradskih blokova, kudikamo je bolje te dijelove planski urediti kao mjesta namijenjena javnome dobru. Pretvoriti ih u mjesta boravka, u parkove, dječja igrališta, pasaže. To je za Donji grad bolje utoliko, što ga se rasterećuje, a prijedlozi o izgradnji ga čine još gušćim i opterećenijim u svim sadržajima. 

Zagreb je unazad nekoliko godina prepoznat u globalnome kontekstu kao iznimno lijep, atraktivan grad i postao je turističkom mekom. Taj gospodarski aspekt donosio je velika sredstva. Međutim, nipošto ne smijemo smetnuti s uma da privlačnost Zagreba dolazi iz njegova prepoznatljivoga identiteta. Taj identitet, pa i njegovu ljepotu stvarale su one zone grada koje su u potresu pretrpjele najveću štetu.

Logika je jasna: ukoliko želimo da iz identiteta grada i dalje izvlačimo gospodarsku dobit, moramo se svim silama truditi da taj identitet u bitnim elementima ne mijenjamo, nego se zajednički potrudimo da ga sačuvamo i poboljšamo. Zagreb i cijela Hrvatska imaju vrhunske stručnjake koji zajedno to mogu učiniti, a na drugima je da im ukažu povjerenje, da ne misle brzopleto i da vitalan problem naše budućnosti povjere onima koji znaju što i kako treba činiti.