PLASTIFICIRANJE HRVATSKE

0
283
Kako gospodariti otpadom, nova kolumna na Javno.hr
dr. sc. Zlatko Milanović

Piše dr.sc. Zlatko Milanović

Otpadna plastika je globalni problem

Otpadna plastika je naročito ozbiljan globalni problem. To nikako ne znači da u RH ne treba inzistirati na održivom gospodarenju otpadnom plastikom. Jadran je more  u kojem dolazi do akumuliranja otpadnih plastičnih proizvoda. Pučanstvo Hrvatske naročito zbog zaštite jedinstvenog Jadrana treba biti primjer svim drugim susjednim zemljama.

U prednjači u odgovornom gospodarenju otpadnom plastikom, a oporabljuje samo jedna trećina upotrijebljene plastike. Sve donedavno zemlje EU su otpadnu plastiku izvozile u Kinu i manje razvijene zemlje. Kada Kina zabranjuju uvoz otpadne plastike, dolazi do drastičnog povećanja cijene za preuzimanje otpadne plastike. Neke nerazvijene zemlje čak brodovima vraćaju otpadnu plastiku razvijenim zemljama. Zbog doga dolazi do izuzetno opasne akumulacije otpadne plastike u skladištima, na odlagalištima i  u prirodi (osobito u morima). U RH je situacija možda i najlošija, jer pučanstvo ne prihvaća termičku energijsku oporabu otpadne plastike. S druge strane sveznajući političari (uključujući sudstvo pa i Ustavni sud) priječe povećanje cijene za komunalni otpad. U takvoj situaciji dolazi do sve dubljeg „tihog uranjanja“ Hrvatske u otpadnu plastiku. Možemo li to u RH spriječiti? Možemo i trebamo provedbom Cjelovitog sustava gospodarenja otpadnom plastikom (CSGO).

Plastika je nov ili od davnina poznati materijal

Plastika je izvrstan vrlo „jeftin“ materijal. Otpornost plastike na biološku razgradnju je jedna od  brojnih prednosti plastike, ali i možda najveći nedostatak. Za sve veće probleme otpadne plastike su  isključivo krivi ljudi. Plastika se može dobro reciklirati, kao i kemijski i energijski oporabiti. Međutim to nije moguće bez povećanja cijene gospodarenja otpadnom plastikom. Da li u RH postoji dovoljno znanja da ne postane koš za smeće otpadne plastike?

Plastika nikako nije novi materijal. Više od četiri milijarde godina stari su anorganski i organski polimeri. U svakom slučaju bioplastika je star, a ne nov ili revolucionarni materijal. Kinezi su prije više od tri tisuće godine proizvodili biopolimere. Stanovnici Srednje Amerike prije tri tisuće godina su proizvodili gumu iz lateksa. U Europi od kraja osamnaestog stoljeća se proizvodilo gumeno brisalo za tragove od olovke. Jedna od prvih bioplastika je galatit načinjena je na osnovi mlijeka i octa.

Suvremenom čovjeku poznati golemi otpadne plastike vezani su uz razvoj industrije plastika, koja se temelji na otkrićima:

–          parkezina, plastike celuloznog tipa (Alexander Parkes 1864.),

–          bakelita, prve sintetske plastike tj. fenol-formaldehida (Baekland 1907.).

Nastavno početkom 20. stoljeća počinje industrijska proizvodnja najraširenijih organskih polimera: polietilena (PE) i polivinil-klorida (PVC). Također vrlo česta industrijska plastika propilen (PP) razvijen je tek 1956. godine. U to vrijeme i američka kompanija Du Pont počinje proizvodnju polietilentereftalata (PET) itd. Poradi brojnih prednosti plastike ljudi razviju nove vrste plastika i nezaustavljivo povećavaju industrijsku proizvodnju plastike. 1950. godine se proizvodilo se samo 1,5 milijuna tona, a početkom novog milenija više od 200 milijuna tona. Pet godina kasnije ljudi proizvode više od 300 milijuna industrijske plastike. Nastavlja se povećanje proizvodnje plastike, jer je izvrstan jeftin i lagan materijal, koji jamči i goleme pozitivne učinke za okoliša uključujući zaštitu klime. Proizlazi plastika je izvrstan materijal, a otpadna plastika sve veći problem čovječanstva.

plastika_svjetska-proizvodnja_1951-2014 (1)

Izvor: PlasticsEurope   

Hrvatska i otpadna plastika

U novom mileniju hrvatska javnost počinje sve češće promišljati o problemu otpadne plastike. Za sada u medijima pozornost privlače gotovo isključivo pojedinačne akcije sa ciljem smanjenja korištenja plastičnih proizvoda. Čak je i predsjednica RH na govoru u Konferenciji UN govorila o jednom pozitivnom primjeru otoka Zlarina – otoka bez plastike. Sve češće i drugi jadranski otoci pokreću slične akcije (otok Krk je također rijedak pojedinačni primjer zlatnog eko otoka, a otok Murter predvodnik edukacijskog programa „Plava Eko-patrola“ itd.). To su neprijeporno vrlo vrijedne pozitivne akcije, ali svakako nedovoljne. U RH još nema dovoljno znanja da se cjelovito i sustavno provodi odgovorno gospodarenje plastikom.

Na nacionalnoj razini prije nekoliko godina (FZOEU) je organiziran sustav povratne naknade za PET boce od pića. U to vrijeme proizvođači proizvoda snažno i uporno su pokušavali spriječiti uvođenje povratne naknade. Ubrzo se pokazalo i da su (namjerno ili slučajno) zaboravljene boce iz PE. Međutim uvođenje povratne naknade očistilo je Hrvatsku, a i okolne zemlje, od otpadnih PET  boca.  Nažalost pred prethodne parlamentarne izbore se umiješala politika i ukinuta je ta obveza za mlijeko i mliječne proizvode. Nakon četiri godine politika najavljuje da će krajem 2020. godine ponovo uvesti povratnu naknadu za ambalažu od mlijeka i mliječnih proizvoda. Najava je odmah obnovila već dobro poznate prijetnje proizvođača mlijeka i mliječnih o povećanje cijena. Vjerujmo da će političari pruhvatiti mišljenje stručnjaka.

Znanje polaznica gospodarenja otpadnom plastikom

Treba priječiti nepotrebnu upotrebu takozvanih jednokratnih proizvoda, kao i neučinkovito rabljenje plastičnih proizvoda. Suvremeni čovjek ne može opstati bez plastike, ali se može i treba organizirati preživljavanja bez otpadne plastike. Pučanstvo RH nije svjesno da tijekom posljednjih deset godina u komunalnom otpadu gotovo udvostručila  količina otpadne plastike:

–          Plan gospodarenja otpadom RH 2007. – 2015. ……. 12,0 % mase,

–          Plan gospodarenja otpadom RH 2017. – 2022. ……. 22,9 %  mase.

Prema obujmu udjel plastike u komunalnom otpadu je i veći od 50 posto. Hrvatska nažalost u komunalnom otpadu ima više otpadne plastike od prosjeka EU. Inače povećani udio otpadne plastike je karakteristika nerazvijenih i osobito tranzicijskih zemalja. Također povećano korištenje plastike (posebno plastične ambalaže) je osobina zemalja u kojima nema dovoljno znanja, a previše je kvazi znanja.

Upravo na problem nedovoljnog znanja u RH nedavno upozorava i ugledni hrvatski znanstvenik profesor emeritus Igor Čatić u članku „plastične vrećice su možda loše, ali su (bitno) bolje od ostalih“ (ZG – magazin):

            „U kampanji pred skorašnje parlamente izbore SDP je objavio tekst bivšeg ministra zaštite okoliša gospodina Mihajla Zmajlovića kojim predlaže zabranu korištenja plastičnih vrećica, jer je to Vlada propustila??? Inače gospodin Zmajlović je 2013. godine potpisao prijedlog HGK odnosno Društva za plastiku i gumu, kojim se odbija tadašnji prijedlog EU-a o zabrani plastičnih vrećica…

                U svijetu nepoznavanja prijevoda engleske riječi „bag“ koja znači vrećice i vreće, torbe i torbice nejasna je izjava gospodina Zmajlović. Naime kojih „bag“, onih za nošenje, ili onih za smeće, za poljoprivredu ili onih za obranu od poplava itd.

                Pored toga razlikovati treba tri vrste vrećica za nošenje: plastične vrećice za nošenje s ručkom ili bez ručke, lagane plastične vrećice za nošenje s debljinom stjenke manje od 50 mikrona i vrlo lagane plastične vrećice za nošenje s debljinom stjenke manjom od 15 mikrona…

                Pri tom EU ne predlaže zabranu laganih plastičnih vrećica (15 do 50 mikrona), već države članice poduzimaju mjere za postizanje održivog smanjenja potrošnje laganih plastičnih vrećica za nošenje na svom području. Države članice slobodno poduzimaju jednu ili obje od mjera:

–          od 31. prosinca 2019. godine potrošnja ne premašuje 90 laganih plastičnih vrećica po osobi godišnje,

–          od 31. prosinaca 2025. godine potrošnja manje od 40 laganih plastičnih vrećica za nošenje po osobi godišnje,

–          ili istovjetne ciljeve određen u masi.“

U konačnici aktualna Vlada RH je odbila prijedlog gospodina Zmajlovića odnosno SDP-a. U svakom slučaju otpadne plastične boce ne bi trebale biti predmet političkog nadmudrivanja.

2019. – Ilica, središnja i najduža ulica grada Zagreba, „otpadna plastika kao ukras na drvu“. Da li su ljudi u RH svjesni da uranjuju u plastični svijet?

CSGO jedino rješenje

Polazište gospodarenja plastikom treba biti CSGO. U RH se sustavno zanemaruje jedno od četiri osnovna načela, prema kojem je proizvođač proizvoda prvenstveno odgovoran za odvojeno prikupljanje i recikliranje otpadne ambalaže. Pokazalo se da je plastika najčešće korišteni materijal za pakiranje proizvoda, te povećanjem količine otpadne ambalaže redovito povećava količinu otpadne plastike. Početkom milenija u RH proizvođači proizvoda nisu bili spremni osnovati vlastitu organizaciju za gospodarenje otpadnom ambalažom (primjerice odbijen osnivanja Sustava OHO). U takvim uvjetima politika je odlučila utemeljiti državni sustav Fond (FZOEU), ali time je otvoreno novo područje nepotrebnih konfrontacija. Stručno gledano o problemima ambalaže treba promišljati već tijekom dizajniranja proizvoda (eko dizajn). Stoga najučinkovitije da proizvođači proizvoda organiziraju sustav gospodarenja otpadnom ambalažom. Država nije najbolji gospodarstvenik, te nepotrebno često uzrokuje povećavanja troškova i ugroze okoliša. Povećani udio otpadne plastike u komunalnom otpadu je dokaz da u RH osnivanjem FZOEU nije osigurana provedba CSGO.

Proizvodna cijena industrijske plastike ima vrlo nisku cijenu, koja potiče veću potrošnju i nastavno sve veću proizvodnju plastike. Međutim u cijenu industrijske plastike nisu uključeni troškovi gospodarenja otpadnom plastikom. Tržišne cijene industrijske plastike su koliko toliko usklađene, ali cijene gospodarenja otpadnim komunalnim otpadom su drastično niže u nerazvijenim i tranzicijskim zemljama. Zbog toga i u RH dolazi do zadržavanja otpadne plastike u skladištima, na odlagalištima i u prirodi (najviše u morima). Industrija plastike ostvaruje profite i „nemilosrdno“ prebacuje komunalnom gospodarstvu RH.

Hrvatska odlagališta sve više su ispunjena otpadnom plastikom, koja zauzima prostor odlagališta i značajno povećava požarnu opasnost.

EU i hrvatski propisi obvezuju općine i gradove na odvojeno sakupljanje otpadne plastike. Međutim troškovi odvojenog prikupljanja otpadne plastike nekoliko puta su viši od naknada za komunalni otpad. Prethodno je već navedeno da posljednjih godina više nije moguće iz Europe izvoziti otpadnu plastiku u Kinu te u druge azijske i afričke zemlje. Cijene preuzimanja otpadne plastike sustavno se smanjuju. Trenutno (2019./2020. godina) otpadna plastika više ne jamči prihod već trošak, koji je višestruko veći od naknada za komunalni otpad. 

Jedinice lokalne samouprave odnosno komunalne tvrtke su dužne su redovito prikupljati komunalni otpad, te održavati čistoću naselja. Ako država, kao što je u RH, obvezuju odvojeno prikupljanje miješane otpadne plastike, dužna je osigurati ekološki i posebice ekonomski način gospodarenja miješanom otpadnom plastikom. Treba posebno naglasiti da za pojedine vrste otpadne plastike (PE, PET itd.) cijene preuzimanja su smanjene, ali još jamče neki prihod. S druge strane odvojeno prikupljena otpadna plastika je zapravo plastično smeće, koje je povezano s ogromnim troškovima i velikom ugrozom od požara.

Kružnom gospodarenje otpadnom plastikom u RH je izuzetno složeno i zbog velikih prometnih udaljenosti. Zbog male specifične težine prijevoz otpadne plastike povećava troškove i štetne plinovite emisije u okoliš. Svekolika javnost u RH nije dovoljno upoznata odnosno educirana o tim problemima gospodarenja otpadnom plastikom. Od države treba očekivati organiziranje CSGO polazeći od tržišnog gospodarstva. Kod toga Analizom životnog ciklusa nužno je uvažiti lokalne osobitosti. Iskustva razvijenih zemalja pokazuju da je održivo gospodarenje otpadnom plastikom izuzetno veliki poticaj razvitku gospodarstva.

Hrvatska ne može izbjeći uporabu plastičnih proizvoda, ali može postupnim razvitkom postati zemlja bez otpadne plastike.

Dr. sc. Zlatko Milanović