Reportaža Roberta Valdeca iz Šida o stanju sa imigrantskim valom

0
383
Imigranti u Šidu

Robert Valdec, Normabel.com

Prenosimo reportažu našeg najboljeg reportera Roberta Valdeca koji je za potrebe svog portala “Nobrmabel.com” proveo nekoliko dana u Šidu u Srbiji prateći događanja sa narastajućim valom imigranata na granici sa Hrvatskom. Prolbem koji nećemo moći izbjeći biti će veći od korona virusa, svjedoči Robert Valdec

‘Prijatelju, samo tu ih je oko tisuću. A nas smo dvojica’, kaže mi srpski policajac ispred prihvatnog centra ‘Adaševci’ nekoliko kilometara od granice s Hrvatskom. Pala je noć, Afaganistanci, Pakistanci…, sve muškarci u godinama za vojsku, od 18 do 35, bez ijedne žene, djeteta, starca…, postrojavaju se u dugačkim redovima čekajući večeru. Dijeliti će se konzerve hrane, sokovi, flaširana voda… Čekaju prebirući po svojim mobitelima koje su napunili u hotelu na autocesti koji su zbog njih vlasti prenamjenile u prihvatni centar.

Svojim mobitelom, za koji sam uplatio tek šestu, od 24 rate kredita, pokušavam snimiti potajno unutrašnjost. Policajci su mi vani samo namignuli i okrenuli glavu kada su shvatili moje namjere. I njima je svega ovog preko glave.

‘Eto, sad su Amerikanci objavili da je operacija u Afganistanu gotova. Pa neka se sada ovi vrate natrag!’, samo su prokomentirali. ‘Štićenicima’ centra to, naravno, ne pada na pamet. Njihov prvi cilj je prebaciti se u Hrvatsku, na teritorij EU čija smo članica, pa ako uspiju, dalje, do ‘obećanih zemalja’ – Njemačke, Švedske, Nizozemske…

Ulazim, snimam ‘s boka’, glumeći nezainteresiranog, zalutalog putnika namjernika, naguravajući se s mladim ‘apsolventima’. Pa opet van, fotografiram njihovu ‘borbenu formaciju’. U tom trenutku izlijeće mladić u nekakvoj odori. On je predstavnik uprave prihvatnog centra, zaposlenik ‘države’, vjerojatno KIRS-a – ‘Komesarijata za izbjeglice Republike Srbije’.

Lijevo – revni zaposlenik prihvatnog centra Adaševac – desno miroljubivi predstavnik ilegalnih migranata u ugodnom neformalnom razgovoru nabijen prijateljskom atmosferom

‘Što vi ovdje radite! Tko ste vi!’, uspaničeno viče na mene nakon što je shvatio da se izgledom ne uklapam u njegove štićenike. Objašnjavam da sam zabunom ušao misleći da je riječ o hotelu, putnik-namjernik. Pa se povlačim izvan žice, stajem pokraj policajaca i nastavljam fotografirati. Više to ne radim prikriveno.

‘Nema slikanja! Tko vam je dozvolio da snimate!’, ovaj vrišti.

‘U čemu je problem? Na javnoj sam površini. Izvan žice. Prekini galamiti i bavi se sa svojim komandosima!’, odgovaram mu ne tiše od njega. Na trenutak ga to zbunjuje, no ubrzo ponovo pokušava s autoritativnim stavom:

‘Ovaj je prostor pod zaštitom države Srbije! Udaljite se odavde i bez snimanja!’, galami. Ja već stojim izvan njegovog ‘teritorija’, pokraj, prema meni dobronamjernih policajaca.

Ilegalni migranti – u redu za večeru – hoće li u narednim danima krenuti na protuzakonitu i ilegalnu povredu državne granice s Hrvatskom?

‘Možda je, unutar žice. No ja sam vani. Osim toga, već sam unutra snimio što mi je trebalo’, smijem mu se u lice.

‘Daj mobitel, to ja moram provjeriti i odobriti, nema snimanja bez posebne dozvole!’, zajapureno galami. Prasnem u smijeh.

‘Dođi, pa mi ga uzmi ako imaš muda frajeru! A kada se već pozivaš na državu, oni koji predstavljaju tu državu su ovdje pokraj mene’, pokazujem glavom na momke u plavom.

Policajci samo što ne prasnu u smijeh, okreću se, prave se da ne vide scenu koja se odigrava ispred ulaza. Ovaj se povlači.

Sjedam u svoj auto i odlazim za Šid, srpski grad na samoj granici s Hrvatskom koji stenje pod pritiskom tisuća migranata koji su se tu nagurali u nadi da će se prebaciti u Hrvatsku. Situacija je posljednjih dana kulminirala, stanovnicima je prekipjelo. Migranti upadaju u kuće, trgovine, kradu, napadaju ljude. Da bi, barem malo smirio situaciju, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić neki je dan najavio slanje žandarmerije i specijalne policije u taj grad. No, valjda su zapeli putem. Grad je u mraku i sablasno prazan iako još nije ni 19 sati. Na ulicama se kreću tek manje formacije afganistanskih i pakistanskih vojnih obveznika. Kasnije ću saznati da su se mnogi ovdje već udomaćili – zaposjeli napuštene kuće i objekte, na gradskoj tržnici danju na štandovima prodaju mještanima konzerve, sokove, odježu i obuću te ostalu ‘humanitarnu pomoć’ kojom ih besplatno opskrbljuje država i ‘nevladine udruge’ obilato financirane od države, ali još obilnije od vlada zapadnih država, zaklada, organizacija. Ne treba ni naglašavati da je ime koje se najčešće vrti među njima ono ‘filantropa’ Sorosa.

Centar Adaševci – na svega 2-3 km od graničnog prijelaza Bajakovo”

Napuštam Šid i razlokanom cestom vozim prema hrvatskoj granici kod Tovarnika. Prelazim na teritorij RH, osvrćući se i pokušavajući zamijetiti bar postrojbe interventne policije, ako naša Vlada još uvijek nije odlučila poslati vojsku na granicu. Jer deseci tisuća osvajača s druge strane samo što nisu nagrnuli prema nama. A iz Turske i Grčke stižu vijesti kako dolaze i nove brigade. Zamišljam kako u Zagrebu aktivisti ‘nevladinih udruga’ poput CMS-a, Are You Syrious i sličnih sline od veselja. Novi osvajači njima znače i nove tranše novca, nove argumente za kritiziranje naših vlasti, a posebno naše policije.

Ulazim u prvu gostionicu u Tovarniku. Sa razglasa Mišo Kovač, Oliver, tamburaši… Mladi lokalni momci koji još nisu uspjeli pobjeći u Irsku naredali se na šanku i uz pivo u rukama zadivljeno gledaju lijepu konobaricu koja jedva stiže sve poslužiti. Subota je navečer, društvo se tek zagrijava. Dok se preko, s druge strane, razrađuje strategija prelaska, a s ove naši malobrojni policajci termokamerama bdiju nad našom granicom.”

Tekst i fotografije by Robert Valdec za Normabel.com