Za biti superjunak dovoljno je zasaditi jedno drvo ili nasmijati jednu osobu.

0
458
"There must be some way out of here, said the Jocker to the thief"

Damir Fatušić objavio je na In-Portalu odličan tekst “Zašto stripovski likovi često imaju invaliditet?” o pojavi osoba sa invaliditetom u stripovima, vrlo zanimljivo objašnjavajući različite veze invaliditeta i njihove karakterizacije. Ovaj izuzetno zanimljiv tekst prenosimo u cijelosti, jer zaslužuje što više čitanja.

Namjerno sam upotrijebio riječ ‘likovi’ umjesto ‘junaci’ ili ‘superjunaci’ jer je danas o likovima s invaliditetom ili teškoćama nemoguće pričati, a da se barem ne spomene najnovija verzija supernegativca Jokera

‘Biti geek znači biti iskren o onome u čemu uživaš i ne bojati se pokazati tu ljubav. To znači da se nikada ne moraš praviti cool oko toga koliko ti se nešto sviđa. Praktički, to je dozvola da možete ponosno pokazivati pomalo djetinjaste osjećaje, a ne ponašati se onako kako bi se, navodno, trebala ponašati odrasla osoba. Biti geek izuzetno je oslobađajuće.’ Tako je što znači biti geek opisao poznati engleski glumac, komičar, scenarist i producent, Simon PeggJa ne znam kako bih jednom riječju opisao i preveo izraz ‘geek’, ali znam da uobičajeni hrvatski prijevodi ‘štreber’ i ‘šmokljan’ nikako nisu dobri. No, nije ni važno. Važno je to da se otprilike tako nekako osjećam. A još je možda važnije da je cijela ta subkultura zapravo podosta uključiva. Ili je, barem, dovoljno uključiva da mi pokatkad ponudi odličnu ideju ili čak izravnu inspiraciju za tekstove o invaliditetu. Tako je i danas.

Profesor Charles Francis Xavier, poznatiji kao Profesor X (crtež: Mike Deodato Jr.), pripadnik je podvrste ljudi zvanih mutanti koji su rođeni s nadljudskim sposobnostima. Ovaj osnivač X-Mena je izuzetno moćan telepat koji može čitati i kontrolirati umove drugih. Xavier promiče miran suživot i jednakost među ljudima i mutantima u svijetu u kojem je rasprostranjena diskriminacija mutanata. Xavier je paraplegičar koji koristi invalidska kolica.

Profesor X

Dok je bio klinac, Matta Murdocka je zaslijepila radioaktivna supstanca koja je pala s kamiona ispod čijih je kotača spasio stranca. Iako više nije mogao vidjeti, izlaganje radioaktivnom materijalu mu je pojačalo ostala osjetila i podarilo mu ‘radarski osjet’. Kako bi se zaštitio, Matt je počeo trenirati i usavršavati svoje tjelesne sposobnosti i nadljudska čula. Na kraju, počeo je voditi dvostruki život i boriti se protiv zločinačkog podzemlja u New Yorku kao maskirani osvetnik Daredevil (crtež: Greg Land).

Daredevil

Barbara Gordon je kćer policijskog komesara Gotham Cityja Jamesa Gordona i voditeljica Gradske knjižnice Gotham. Jednom prilikom intervenira u pokušaju otmice Brucea Waynea, čime privlači Batmanovu pozornost i pridružuje mu se kao Batgirl. U pokušaju da naudi njezinom ocu, Joker nastrijeli Barbaru i ona završi u invalidskim kolicima. Paraliza je dovodi u stanje depresije, no Gordonova ubrzo shvaća da bi se sposobnosti i znanja koja ima u informacijskim znanostima mogle primijeniti u borbi protiv kriminala. Tako postaje savjetnica, računalna stručnjakinja i informacijska posrednica poznata kao Oracle (crtež: Guillem March).

Barbara-Gordon

Sve su ovo, naravno, stripovski likovi. Vjerujte mi, lista je puno, puno dulja, a namjerno sam upotrijebio riječ ‘likovi’ umjesto ‘junaci’ ili ‘superjunaci’ jer je danas o likovima s invaliditetom ili teškoćama nemoguće pričati, a da se barem ne spomene najnovija verzija supernegativca Jokera, koji u istoimenom filmu iz 2019. godine pati od poremećaja zvanog pseudobulbarni sindrom, zbog kojeg se nekontrolirano smije.

Ali zašto? Zašto su stripovski likovi tako plodno tlo za sjeme invaliditeta? Zašto tako nije i drugdje? Možda je odgovor u tome što likovi u stripovima nisu obični ljudi, a čitaju ih ljudi koji su dovoljno zreli da shvate poruku invaliditeta. No koja je to poruka? Vidim dvije mogućnosti. Prva je inspiracijska pornografija, ili barem neka njezina verzija. Da podsjetim, ‘inspiration porn’ je izraz koji opisuje prikazivanje osoba s invaliditetom inspirativnima isključivo zbog njihovog invaliditeta. Naravno, superljudi su uglavnom inspirativni i bez invaliditeta pa mi se čini da je ovdje prava porno-poruka, zapravo, ‘ako može on u kolicima, mogu i ja’. Tu onda dolazimo i do druge mogućnosti – invaliditet superljude čini ljudima. Humanizira likove koje sama njihova definicija dehumanizira. Ne želim se vraćati na pomalo kompliciran koncept ‘sablasne doline’, ali ovo bi, na pomalo uvrnut način, bilo slično tome. Savršenstvo je neprirodno pa superljudi moraju biti nesavršeni, a kako to bolje ostvariti nego invaliditetom. Ali zašto? Zašto su stripovski likovi tako plodno tlo za sjeme invaliditeta? Zašto tako nije i drugdje? Možda je odgovor u tome što likovi u stripovima nisu obični ljudi, a čitaju ih ljudi koji su dovoljno zreli da shvate poruku invaliditeta.

Vidim dvije mogućnosti. Prva je inspiracijska pornografija, ili barem neka njezina verzija. Da podsjetim, ‘inspiration porn’ je izraz koji opisuje prikazivanje osoba s invaliditetom inspirativnima isključivo zbog njihovog invaliditeta. Naravno, superljudi su uglavnom inspirativni i bez invaliditeta pa mi se čini da je ovdje prava porno-poruka, zapravo, ‘ako može on u kolicima, mogu i ja’. Tu onda dolazimo i do druge mogućnosti – invaliditet superljude čini ljudima. Humanizira likove koje sama njihova definicija dehumanizira. Ne želim se vraćati na pomalo kompliciran koncept ‘sablasne doline’, ali ovo bi, na pomalo uvrnut način, bilo slično tome. Savršenstvo je neprirodno pa superljudi moraju biti nesavršeni, a kako to bolje ostvariti nego invaliditetom. No koja je to poruka? Do kakvog nas zaključka sve ovo vodi?

Čini mi se da je odgovor samo jedan. Superjunaci i supernegativci nemaju invaliditet zato što su ih njihovi autori htjeli približiti osobama s invaliditetom i ukazati svijetu na njihovo postojanje i izloženost diskriminaciji, nego zato da bi ti superljudi bili bliži, razumljiviji i inspirativniji običnim ljudima. I, da, izraz ‘obični ljudi’ ovdje koristim dvosmisleno. Međutim, iako je ovdje invaliditet samo alat kojim se postiže nekakav ‘viši’, korporativni cilj, ne smatram to nužno lošim. Dapače. Jer, iako autorima to možda nije prvotna namjera, šalju i drugačije poruke – invaliditet nas čini ljudima, a i ljudi s invaliditetom mogu biti superljudi. I superjunaci i supernegativci.

Na kraju, sami donesite zaključke. Svoje zaključke, jer to bi trebao biti najljepši dio konzumiranja svake umjetnosti, pa tako i stripova.

Što se mene tiče, ja cijeli život uživam u inkluzivnoj i meni vrlo inspirativnoj geekovskoj kulturi. Junacima i superjunacima, zločincima i superzločincima, borbom dobra i zla i svim onim sivim nijansama između, okružen sam otkad sam bio klinac. I nikad, baš nikad mi nisu bili dovoljni svjetovi i likovi koje su stvarali drugi, nego sam stalno morao stvarati i svoje priče. A to je možda najbolje od svega.

Putem sam naučio da invaliditet nije bitan. I da je za biti superjunak dovoljno zasaditi jedno drvo ili nasmijati jednu osobu. Biti geek izuzetno je oslobađajuće.”

DAMIR FATUŠIĆ, In-Portal