Svaki put je previše

0
549

U subotu na ‘Cvjetnom trgu’ održan je prosvjed “I jedanput je nasilje” povodom obilježavanja kampanje”Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama”. Tristotinjak kilometara dalje na Malom Lošinju jedna mlada djevojka izgubila je nasilno život. Slijedećeg dana u Zagrebu je pronađeno tijelo 16 godišnje djevojke zavijeno u tepih i odbačeno u podrum.

Svakodnevno svjedočimo primjerima nasilja i odsustva empatije, potpunog udaljavanja jednih od drugih. Gadgeti postaju nadomjestak komunikacije i surogat života. U takvom okružju nasilje postaje svakodnevica u poslu, međusobnim odnosima, braku, odgoju. Razlog je što nitko ne želi potrošiti svoje vrijeme da nešto učini dok se nasilje zbiva. Svi čuvaju svoju zonu komfora. Ona stara zagorska urečica “Ne bi se štel mešati” postala je modus vivendi.

U vremenu kada je zahvaljujući modernim sredstvima komuniciranja, informacija dostupna gotovo simultano sa odvijanjem nekog događaja, reakcija u stvarnosti sve je sporija ili potpuno izostaje. Naše društvo dugo vremena je klizilo prema zajednici u kojoj jaki, bezobzirni i politički umreženi smatraju da su Morloci i imaju svako pravo na živote i sudbine Eloia. Nevjerovatna bešćutnost, odsustvo svake empatije, postali su modus operandi povlaštenih.

Posebno zabrinjava izostanak kajanja. Mladić izmasakrira djevojku, pravi se blesav. Drugi mladić automobilom usmrti čovjeka, oca malenog djeteta i pobjegne s mjesta nesreće. Ovi izdvojeni slučajevi ukazuju na nekoliko stvari. Prvo je odgoj. Najbolje se to vidi u sudnici gdje roditelji žrtvu smatraju odgovornom za zlo koje joj je učinjeno. Pokušava se pronaći svaki alibi kako bi se zločin njihovog djetata umanjio. Dio javnosti sa prikrivenim simpatijama promatra borbu roditelja za dobrobit njihovog djeteta. Roditelji prvi ne shvaćaju da je on najvećim dijelom plod njihovog odgoja. Prva stvar koju sam rekao kćerima kada su počele izlaziti s dečkima bila je da nikada ne dopuste da netko na njih digne, ne ruku, nego ton. Ukoliko se dogodi da mi kažu. Prolazimo na ulici pored ljudi koji leže ne zapitavši se trba li im pomoći. Prosuđujemo po izgledu. Prestali smo djelovati kao pojedinci u svakodnevnom životu. Potrebna nam je prirodna nepogoda da nas pokrene, potrebne su nam organizirane akcije koje iz blještavila pomodnih scenografija prikupljaju sredstva za potrebite. Sustav je napravljen tako da što si slabijii, mogućnost da se izboriš za svoje pravo je proporcionalno manja.

Prema službenim statistikama Ujedinjenih naroda svaka treća žena u svijetu tijekom svoga života je doživjela neki oblik nasilja: nasilja u obitelji, uznemiravanja na radnom mjestu, seksualnog nasilja, ekonomskog nasilja i institucionalnog nasilja, čime se dolazi do brojke od milijardu žena i djevojčica u svijetu. Ovo je samo jedan od podataka. I vezan je uz žensku populaciju

Primjera je nebrojeno, od nasilja nad starim osobama, osobama s invaliditetom i mentalnim poteškoćama, slabijima u školi, drugačijima po rodnom i spolnom opredijeljenju. Sve akcije, sve dobre zamisli staju na pragu pojedinačne reakcijie. Dok se to ne počne mijenjati, dok ne počnemo smatrati svojim problemom kada nasilnici tuku pojedinca, kada čujemo kako ljudi viču ili udaraju dijete, kada je vlasnik bešćutan prema svom kućnom ljubimcu, nasilje će biti prihvaljiv način ponašanja.