Gavran

0
646
Damir Tomljanović 'Gavran'

U samoću mene pusti! – nek ti trag se s biste zbriše
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!
Reče Gavran: “Nikad više”

Sutra 18. 02. 2020. predsjedničku prisegu izreći će peti predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.

Na današnji dan 17. 02. 1994. godine poginuo je Damir Tomljanović. Gavran. Damir Šimunić, jedan od prvih zapovjednika u ‘Tigrovima’ rekao bi za njega i njegove suborce – div!

Moj otac i njegova braća bili su pripadnici partizanskog pokreta. Divio sam se njihovoj borbi, njihovom idealizmu. Točno se sjećam trenutka kada sam ocu rekao kako mu zavidim na mogućnosti koju je imao da sebi dokaže vlastiti idealizam. Nisam ni bio svjestan što sam izgovorio. Petnaestak godina kasnije našao sam se u poziciji da preispitam svoje ideale.

Što uopće znači biti idealist? Kako netko dokazuje svoj idealizam? Paradoksalno, jedino ugrozom svoje egzistencije, onog najvrijednijeg što posjeduje, života! Za idealizam nisu potrebne škole, nauke, samo otvoreno srce i vjerovanje da to što čini je dobro koje brani slabije od jačih, pravedne od zlih! Kako napraviti razliku? Jednostavno, zlo ima samo jedan oblik, dobro mnogo lica. Etičan čovjek to prepoznaje.

Damir Tomljanović bio je jedan od mladića koji su prepoznali lice zla. Nema tu mnogo idealiziranja. Političari koji su nas promatrali iz ptičije perspektive imali su pregled nad čitavim ‘bojištem’. Mi ‘mali mrav’ vidjeli smo samo ono što nam je bilo pred očima. Nismo razumijevali globalnu politiku, geopolitiku, razmjene teritorija, prodaju i predaju. Za nas dogovorni rat nije imao ljepotu diplomatskog stola na kojem se moglo na salveti crtati granice budućih država. Stvarnost našeg ‘dogovora’ sa sudbinom bila je borba, preživljavanje ili smrt. Nitko nije tako glup, pa niti idealist, da gine za stvar za koju zna da je dogovorena. Problem je što nismo znali. U tom trenutku, u tom očištu, na tom mjestu, nismo znali, a mnogi ni danas ne vjeruju. Kako bi? Čemu sve to?

Damir Tomljanović i Tomo Medved

Davor Tomljanović bio je dijete iz Krivog Puta, koji svoje suborce nije propitivao tko su im roditelji, koja ih ideologija vodi, već hoće li ga slijediti i biti mu potpora kada on krene prvi. Nikada nije tražio da netko ide ispred njega, već da bude uz njega. Kroz njega se zrcalila cjelokupna nekoherentna skupina dragovoljaca koji su bili djeca partizana, ustaša, katolika, pravoslavaca, ateista, domoljuba, rodoljuba, Roma, Njemaca, Iraca, Francuza, svih koji su smatrali nepravednim da jači tuku slabije.

Zvuči idealistički. Nije. To je bila stvarnost te 1991. godine. Većina je krenula braniti pravo na slobodu i samoopredjeljenje, ne Republiku Hrvatsku. Ona je bila posljedica borbe za to pravo. Mnogo smo mi, koji smo se borili za slobodnu republiku, napravili protiv nje, u godinama slobode nesuprotstavljanjem lopovskim vladama. Da, lopovskim, vladama, gradskim upravama, partijskim uhljebima. Kako nama dragovoljcima nije bilo važno tko je kakvog porijekla, tako stranačkim kradljivcima ne smeta političko opredjeljenje protivnika sa kojima sklapaju unosne poslove na uštrb građana. Promatrali smo to nijemo. Nema isprike. Ne, takvi nikada nisu bili naši. Bilo je teško priznati da si se borio, da su tvoji prijatelji ginuli, ostajali invalidi, za ljude koji nisu vrijedni niti našeg hraćka! I tako, umjesto da ih pljunemo i potjeramo, pljunuli smo u zrak i sada smo se sami popljuvali. Kredibilitet branitelja sveo se na porugu. I ono što je dobro je postalo upitno. Boli to iskrene branitelje, jako. Tim više jer znamo da smo sami krivi za to.

Gavrani IV bojna 1. GBR “Tigrovi”

Damir Tomljanović bio je ratnik kojeg nije zanimala politika, kojeg nisu zanimali činovi, njemu su jedino bili važni njegovi suborci. Svaka smrt nekog njegovog vojnika bio je dio njegovog života manje. Damir Tomljanović svojom čovječnošću postao je vođa – Gavran. Za Gavranom su ljudi išli bez straha, jer ispred njih je koračao div. Zvuči vam patetično? Da ste ikada išli u korak iza njega, u susret mogućoj pogibelji, a opet mirni, ne bi!

Na današnji dan priije 26 godina poginuo je jedan od najboljih. Nekada su takvi ljudi bili narodni heroji. Danas su usputna fus nota u kalendaru. Životni cinizam učinio je da velikani obrane i oslobađanja zemlje budu poistovjećeni sa lažnim braniteljima, pitanjima o zasluženim ili nezasluženim mirovinama, pravima ili povlasticama. Kakve veze mrtvi heroji imaju s time? Imamo li imalo samopoštovanja. Zar su sve te žrtve doista bile uzaludne i vrijedne prijezira?

Damir Tomljanović i suborci u Zapadnoj Slavoniji

Damir Tomljanović je poginuo. Gavran živi! Možda sutra sjedne na neku od grana drveta u krugu vile na Pantovčaku i mirno promotri prisegu petog hrvatskog Predjednika Zorana Milanovića! Možda im se pogledi susretnu. Možda Predsjednik shvati poruku Gavrana: Za mnom!