OTAC DVOJICE AUTISTIČNIH DJEČAKA: ‘Križ? Nije to križ, nego sudbina koju objeručke prihvaćam’

0
3307
Facebook

Marin Vlahović, vrlo uspješan istraživački novinar i još uspješniji sportaš kojeg nazivaju “čovjekom nadljudske snage”, više od svega uspješan je otac. Njegova enormna fizička snaga koju pokazuje na “street workout” poligonu gotovo je zanemariva u usporedbi sa snagom ljubavi koju gaji prema svojoj djeci.

Marinova životna priča nije svakodnevna niti uobičajena, jer od njegova tri prekrasna sina, čak dvojica imaju poremećaj autističnog spektra. Da mu njegovi dječaci nisu teret, nego motiv i razlog više za život, od Vlahovića gotovo svakodnevno doznajemo iz njegovih emotivnih objava na kojima ponosno ističe sportske i školske uspjehe svoga najstarijeg sina Karla, ali i one sitne pobjede mlađih, autističnih dječaka Josipa i Petra koje, tvrdi Marin, vide samo on i njegova supruga.

” Teško je autizam objasniti vlastitim iskustvom i riječima. On se mora doživjeti i proživjeti. Ipak, pokušat ću. Naša djeca, usprkos tome što znaju patiti na neshvatljive načine, nisu jadna, nego drugačija. Prije svega, oni su borci koji žive u dva svijeta. Da bi ušli u ovaj naš, potrebna im je ponekad nezamislivo velika hrabrost i nadljudska snaga, volja. Posljednjih par dana, na svoj način, Josip pokazuje želju da igra nogomet. Uđe na nogometno igralište i stane na gol, dok mu stariji brat igra nogomet s prijateljima. Kad lopta padne u mrežu, nakon nekog vremena je vrati u igru. Zasad, to je dovoljno. U stvari, to je čudesno, nevjerojatno. Hrabrost i lakoća kojom prelazi granice, nije usporediva s nijednim izazovom našeg svijeta. Kao tata i njegov vjerni pratitelj, u njemu pronalazim najveću snagu i inspiraciju za sva životna iskušenja i prepreke”, kaže Marin i objašnjava:

” Zamislite da sve što čujete i vidite, dolazi bez jasne selekcije i da nema filtera koji ispravno razdvaja informacije iz okoline. Stotine zvukova i detalja, koje morate obraditi. Tako nekako je našem Josipu i opet, naučio je zadnjih tjedan dana ići na wc, stati na gol… Autizam postavlja granice, barijere, ali mi ih rušimo. U stvari, ruši ih naš sin Josip, nevjerojatno hrabar i mudar dječak. Mi ga samo pratimo. On je taj koji zna pravi put.”

Josip igra nogomet

” Ovo ljeto funkcionirali smo u stanu bez klime s dvoje autističnih sinova. Velika većina ljudi ne može ni zamisliti što to u praksi znači. Ali sve je to ipak za ljude. Može se, kad nema druge opcije. Supruga i ja se trudimo iskoristiti vrijeme za ostvarenje napretka. Malo po malo, pokušavamo ih riješiti pelena. Josip je rekao par novih riječi, i to u pravoj situaciji. Jedna od riječi je- hvala. Najčešće govori idi, idi, jer se stalno voli kretati i negdje šetati. Uskoro će navršiti 6 godina a tek je se sada počeo ljuljati u ljuljački za veću djecu u parku. Ne stane više u onu za bebače. Veliki problem je to grebanje i griženje, ali proći će opet i ta faza. Uglavnom, idemo dalje, guramo. Obični ljudi i prijatelji, znaju nam ponuditi pomoć. Država nikada. Jednostavno, kao da je nema. Od svih tih uhljeba da netko digne telefon i nazove, upita, pa kako preživljavate ovo ljeto, sad kad nema ni tih par sati vrtića? Ništa. Stalno smo vani, na ulici, šetamo okolo, jurcamo s njima. Srećem i ljude koji rade po tim državnim ustanovama. I uvijek je to ista priča i zaključak. Promatraju dok me sin grebe i tuče, dok mi se krv cijedi niz ogrebane ruke. I gledaju kao telad. Kao, teško je ovom čovjeku, nije mu lako, on nosi teški križ. To mi i kažu ponekad u lice, jer ne shvaćaju ništa. Koji križ? Nije to križ, nego sudbina, i nije mi teška već je objeručke prihvaćam.